Tehnicko ronjenje

Skola plivanja perajca




 


Majska ekskurzija OHRID '09

Lepo vreme, gostoljubivi domaćini i nestvarno providna voda dočekali su nas na Ohridskom jezeru kao i uvek. Malo se toga promenilo na ovom biseru prirode ali se dosta promenilo kod mene od 2005. kada sam kao AOWD ronioc sa Tritonom ronio na predivnim lokacijama i "strašnim" dubinama od 40 m. Za proteklo vreme na ekskurzijama, obuci i workshopovima brusio sam svoje ronilačke veštine i jedva sam čekao da ih primenim i "zabodem" se u hladnu i mračnu dubinu Ohrida. Nisam morao mnogo da čekam i dva puta da kažem. Prvi zaron i kalibraciju odradili smo na 48 m brčkajući se 51 minut i šmekujući tminu koja nas je dozivala iz dubine. Jegulja kapitalac sa kojom smo se poigrali u fazi izrona najavila je zanimljive akcije. Već sledećih dana smo zaronili na 60, 68, 72, 76 i 87m sve na vazduh sa deko gasom N50 koji nam je omogućio manja vremena i sigurniju dekompresiju a da ne pominjem energiju koju smo sačuvali za ovu osmodnevnu ekspediciju. Obzirom da je temperatura vode na dnu oko 4-5C svako skraćenje deko vremena vredi suvo zlato. Od podvodnih kanjona i levkova mi je zastajao dah a prizori pri zaronu kada gledaš kolege odozgo su skoro nestvarni. Najlepši od svega je bio timski rad koji je bio uigran do tančina i s' obzirom da smo svi imali visoke ronilačke kategorije i očekivan. Nad vodom je tempo bio takođe jak. U letu su se punili dvobocnici, deko-boce, a odlična hrana ohridskih restorana, kafana i picerija mamila nas je kao i tamna dubina jezera. Moraš da znaš kada da staneš!!! Nakon 15 zarona od čega 4 noćna i 14 dekompresionih i dalje sam imao veliku želju da se spustim bar još jednom. Sav trud i ulaganje su se višestruko isplatili i puni utisaka što podvodnih što suvozemnih uputili smo se kući. Vreme usput nismo gubili, već smo počeli da pravimo plan za novu akciju. Vidimo se tamo!

(Bane Pavlović)

Ekskurzija je prošla kao u snu. Ostavili smo sve probleme svakodnevice i družili se osam dana sa tamnim dubinama Ohridskog jezera. Sav trening i zalaganje se isplatilo, svi smo uspeli da pomerimo neke svoje granice. Za mene najlepši osećaj je tonuti bez ijednog pokreta, lagano, i opušteno, posmatrati zid, čije stene preteći stoje iznad nas i diviti mu se. Žalo mi je što ekskurzija ne traje duže bar dva dana ( a i to bi nam bilo malo). Jedini problem gde ići na ručak, dekompresiju i onako računamo pod vodom. Zaroni su bukvalno bili avantura za sebe. Svaki komplikovaniji od prethodnog i sve smo ih odronili po planu. Stvarno sam ponosan što sam deo ovog tima.

(Aleksandar Trkulja)

...iskusna dobro utrenirana ekipa dozvolila mi je da budem kreativan u planiranju zarona. Kao max. dubinu zacrtao sam 80m. Vreme ronjenja (i dekompresije) diktiraće naša potrošnja. Kako je ova iznosila izmedju 14 i 17 l/min bili smo u stanju da provedemo zavidna vremena na dubini. Bio je to divan opuštajući osećaj kada u dvobocniku sa najvišom potrošnjim posle zarona ima još preko 100bara. Ovo mi je bila ekskurzija sa najopuštenijim vremenom na dubini. Svaka čast momci...

(Mirko Bevenja)

Majsku ekskurziju, posle obilnih prolećnih kiša i manje lepog vremena, uvek nekako dočekam sa radošću u srcu. Konačno deset dana ronjenja, podvodne tišine i blagog prolećnog sunca. Ohridsko jezero nam pruža izuzetne uslove za tehničko ronjenje. Ledeno hladna voda, sneg na planinama i topla ohridska kuhinja. To je nešto što treba doživeti. Čistoća ovog jezera je prosto neshvatljiva za ljudski um. Plovite pored obale i vidite svaki kamen ispod čamca. Uslovi su surovi, ali nekako zdravi, čisti, priroda je fantastična, a voda čelično plava, blaga, kao lek... Ovaj put smo imali sreću jer je grupa bila mala i svi su bili sa visokim kategorijama, mentalno stabilni i tehnički opremljeni za zarone koje smo planirali izvesti. Domaćin Slavčo srdačno nas je dočekao. Vreme je bilo sunčano. Uigrani, brzo smo sklopili čamac, instalirali kompresor, spremili ličnu opremu. Sve je bilo spremno za ronjenje. Posle par zarona, za prilagodjavanje uslovima odveli smo grupu na ohridski zid. Kamera je bila spremna da snimi taj zaron. Vreme je bilo da naši ronioci konačno dobiju pridev: NURKAČI NA GOLEMI DLABOČINI.

Mirko je vodio grupu, a ja sam bio na začelju trudeći se da napravim što bolje snimke. Zaronili smo. Ispod površine pojavila se poznata trava. Spustili smo se ispod čamca na sidreni kanap. Sidro je bilo palo na 10m dubine. Svako od nas je nosio dvobocnik napunjen vazduhom i po jednu deko bocu. Ronili smo lagano prema pučini jezera. Posle pedesetak metara video sam kako se u daljini nazire tama. Tu gde se trava završava počinjao je zid. Mirko se okrenuo lebdeći iznad provalije duboke stotinak metara. Proverio da li je sve OK, dao zank za zaron i polako počeo da propada u dubine ohridskog jezera. Tama je bila sve veća a vazduh sve gušći. Crne stene ohridskog zida nemo su nas posmatrale. Osvetlio sam ih lampom i one su se promenile. Crne stene su dobile krvavo braon boju. Bezbroj školjki je bilo na njima. Njihovi čvrsti crni oklopi kao da su pojačavali bedem zida. Pažljivije sam pogledao i primetio tanke ribarske mreže koje su visile zarobljene. U rupama zida video sam jato riba. Vazduh koji sam disao postao je toliko gust da sam imao osećaj kao da je tečan. U tami naziralo se dno. Tajmer mi je pokazivao temperaturu vode od 4 o C i dubinu od ..... Bilo je krajnje vreme da lagano krenemo na izron koristeći svaki trenutak za razgledanje ohridskog zida. Vreme koje je do tada sporo teklo odjednom je ubrzalo svoj ritam. Rutinsku dekompresiju besprekorno smo odradili. U svojim mislima preturajući utiske o ohridskom zidu, lebdeći u dekompresiji imao sam priliku da posmatram naš tim. Gledajući kroz oko kamere čovek vidi neke detalje koje ovako nikada ne primeti ili bolje rečeno - retko ih upamti. Ja često imam tu privilegiju da zaboravljam ružne stvari, a da lepe pamtim.

Lep je ohridski zid, ali ima tu još nečeg lepšeg i od samog zida - za mene to su ovi ljudi kojima se ponosim.

(Vladimir Taleski)


 


 

[o nama]  [obuka]  [ekskurzije] [ekspedicije]   [trening]  [decija sekcija perajca]  [podvodna snimanja]  [kontakt]